Sretan Dan državnosti mojoj duhovnoj domovini.

Danas, više nego jučer kad sam živjela fizički u Sarajevu osjećam jaku pripadnost ovoj zemlji koja mi je puno dala a puno mi i oduzela.

1998 imala sam jednu Italijansku knjigu gdje je pisalo srpsko-hrvatski jezik, jednu malu naranđastu knjigu "Ja pričam Srpsko-Hrvatski" sa gotovim rečenicama i jaku veliku želju i volju da naučim što više. 

Ne samo jezik nego običaje, humor, igre, pjesme, zagonetke i legende.

Ne razumijeti jezik je jezična barijera, ne razumijeti narod je mentalna barijera.

Gore navedene knjige su možda me naučile osnovno ali prave knjige koje su mi dale ključ od vrata Bosanskog srca i učinile su da se zaljubim su bile bez daljneg Andrić-eve.

Gramatički  griješim često kad pričam ili pišem ali rijetko griješim u razumjevanje Bosanaca kad mi pričaju čak i kad mi ne pričaju. 

Koliko god patili, razočarani, ljuti i umorni bili… svi oni koji žive tu i koji zbog različitih životnih okolnosti daleko žive od svoje zemlje i rodbine u srcu nose tu ljubav prema svojoj zemlji.

Hrabrost i volja da se bore za bolju budućnost, bez obzira na sve što se desilo, što se dešava i što će se desiti je urođeno u svakog Bosanca i Hercegovca. 

Upravo ta odlučnost, istrajnost, jednom riječju “inat" Bosanaca i Hercegovaca i njihovo antifašističko opredjeljenje su učinili da slavimo današnji dan. 

Bosna i Hercegovina će biti ono što je oduvijek bila, zemlja svih njenih građana, bez obzira na nacionalnu, vjersku ili bilo koju drugu pripadnost.

Ko istinski i dubinski voli ovu državu, razumije da jačina i bogatstvo ovog naroda i ove države je u različitosti, u prihvatanju jednih i drugih i poštovanju.

Sa žalbama i fatalističkim pogledom ne ide se nigdje.

Zasučimo rukave i horuk svi zajedno za Bosnu i Hercegovinu!