Bila jednom jedna žena s puno problema.

Nije spavala, osjećala se iscrpljeno, bila je razdražljiva, mrzovoljna i kisela. Uvijek bolesna, dok se jednog dana, iznenada, nije promijenila.

Situacija je bila ista, ali ona je bila drugačija.

Jednog dana muž joj reče:

– dušo, imam puno problema na poslu želim da ga promjenim, idem popiti pivo s prijateljima.

Ona mu odgovori:

- U redu.

Sin joj reče:

– mama, ne mogu učiti i uvijek odgađam ispite na fakultetu.

Ona mu odgovori:

– ok, nadoknadit ćeš, a ako ne, onda ćeš ponavljati semestar, ali ćeš ići raditi i plaćati takse.

Kćerka joj je rekla:

– Mama, udarila sam auto.

Odgovorila je:

– dobro kćeri, odvuci ga kod automehaničara, vidi kako ćeš ga platiti i dok ga popravljaju, vrati se busom ili tramvajem.

Reče joj svekrva:

– snaho, doći ću kod tebe nekoliko mjeseci.

Odgovorila je:

– u redu, sjedni na fotelju i potraži deke u ormaru.

Okupili su se svi članovi porodice, zabrinuti zbog ovakvih reakcija. Sumnjali su da je otišla kod doktora i da su joj prepisali nekakve tablete od 1000 mg "baš me briga". Vjerojatno bi se predozirala.

Predložili su joj da pomognu  kako bi je oslobodili svake moguće ovisnosti o nekom lijeku protiv "Ljutnje".

Ali iznenađenje je uslijedilo kada im je žena objasnila:

“Trebalo mi je dugo da shvatim da je svako odgovoran za svoj život, trebale su mi godine da otkrijem da moja tjeskoba, moje poniženje, moja depresija, moja hrabrost, moja nesanica i moj stres nisu riješili moje probleme.

Ne odgovaram za postupke drugih, ali odgovaram za reakcije koje sam iznjela.

Stoga sam zaključila da je moja dužnost prema sebi ostati mirna i pustiti da svako riješi što je njegovo.

Pohađala sam kruseve joge, meditacije, čuda, ljudskog razvoja, mentalne higijene, vibracije i neurolingvističkog programiranja i u svima sam našla zajednički nazivnik: na kraju svi vode do iste tačke.

I mogu uticati samo na sebe, imate sve resurse potrebne da riješite svoje živote. Mogu vam dati savjet samo ako me pitate i možete ga poslušati ili ne.

Dakle, od danas pa nadalje, prestajem biti: spremnik tvojih odgovornosti, vreća tvojih grešaka, pralja tvojih žaljenja, advokat tvojih grešaka, zid tvojih pritužbi, čuvar tvojih dužnosti, koji rješava tvoje probleme ili vaš rezervni točak za ispunjavanje vaših odgovornosti.

Od sada vas sve proglašavam neovisnim i samostalnim odraslim osobama."

Od tog dana porodica je počela bolje funkcionisati, jer svi ukućani tačno znaju šta im je činiti.

Kraj

Ova priča mi je pala na pamet dok sam išla prema Vrelu Bosne u kočiji.

Bilo je kišovito i hladno. Pogledala sam konja sa suosjećanjem i pomislila samo kako on vuče kočiju po svim vremenskim uslovima, nekad puna, nekad prazna kočija, kočijaš koji ga tjera naprijed bićem.☔

Asocijacija na mnoge žene koje dožive figurativno istu situaciju me je pogodila kao grom.

Vuče žena na svojim leđima porodicu, obaveze, posao i problema po svim uslovima dobrim i lošim. Nikad se ne žale i guraju naprijed, a još gore ako postoji neko ko visi nad glavom i tjera drsko. (taj neko mogla bi bit sama sebe)

Uff

Sreća da nismo konj. 

Ili ne❓

Bila sam konj a sad sam na konju, a ti?