









Prvi put kad…
Srce mi je udaralo kao da će iskočiti iz grudi.
Oči širom otvorene.
Taj miks napetosti i nestrpljenja...
15 minuta… 10… 5… 1…
Kreni!
Klik unutar mene. Udah. Izdah.
I odjednom – nestaju strah, nesigurnost, sve.
Um bistar. Miran. Fokusiran.
Znam tačno šta da radim i kada.
Kao da je jedrilica postala dio mene.
Kao da je osjećam – kao što osjećaš noge dok trčiš.
Kao da su vjetar i more uz mene, ne protiv mene.
Među jedrilicama se probijam odlučno, samouvjereno.
Osvajam prva mjesta, ostavljam iza sebe bezbroj njih…
i tu ostajem.
Kad sve to prođe, navru emocije.
Kao sunčev zrak koji probije oblake.
Sretna sam. I ponosna.
Ne zato što sam bila među prvima, već zato što sam zaštitila sebe, svoju posadu, jedrilicu.
I što je najvažnije – nisam napravila glupost.
Za prvi put, to je sasvim dovoljno.
Malo vjetra, ali meni ta tišina odgovara.
Dobra je za prvi put…
Moje prvo "jedrenje u čast Peppa".
Vjetar mi dodiruje lice.
Kao nježan glas koji kaže:
"Bravo, Giovanna. Za danas si uradila ono što si trebala."
I da… Bila sam dobra.
Mislila sam na mnoge svoje "prve putove".
Moram priznati – nisu svi bili sjajni.
Iskreno? Neki su bili baš loši.
I znaš šta?
To je normalno.
Baš kao kad prvi put kreneš da vježbaš.
Upišeš se u teretanu, kupiš nove patike,
možda čak objaviš motivacioni post na Instagramu…
…a onda prvi trening izgleda kao srednjovjekovno mučenje.
Vrti ti se u glavi, bole te mišići za koje nisi ni znala da postoje.
Dve lijeve noge, smotana do bola, i pitaš se: “Ko me na ovo natjerao?!”
Kao kad sam prvi put stala na jedrilicu.
Zamišljaš slobodu, vjetar u leđa, sunce na licu…
A realnost?
Ne znaš odakle vjetar puše.
Zapetljaš se u konopce.
Modrice od jarbola, od svega…
Kormilo ti djeluje kao da je začarano.
Ali svaki početak je takav.
I u sportu. I u životu.
Kad kreneš da trčiš – fali ti daha.
Kad se vratiš u teretanu – tresu ti se noge.
Kad zakoračiš na teren – osjećaš se kao uljez.
Nespretna. Spora.
A ipak…
Tako se počinje.
Jedrilica ide pravo samo ako stalno koriguješ pravac.
Tijelo reaguje samo ako ga slušaš, poštuješ i izazoveš.
Potrebno je strpljenje.
Dosljednost.
I hrabrost da ostaneš u nelagodi…
dovoljno dugo da se ona pretvori u vještinu.
Ne postoji savršen vjetar.
Ni čarobni trening.
Postoje samo praksa, vrijeme i volja da stalno podešavaš jedra kad nešto ne funkcioniše.
I ona će ti to reći.
Zato…
sljedeći put kad se osjetiš kao promašaj dok pokušavaš ponovo da se pokreneš, sjeti se:
Nisi pogrešna.
Samo si u fazi u kojoj učiš da upravljaš.
A more – kao i tijelo – nagrađuje one koji ostanu.
Da pokušaju.
Da popravljaju.
Da podešavaju.
Lijep dan želim.
I – dobar vjetar!