Koliko često ti se čini da je krivica uvijek u nečemu na što nemaš utjecaj?

„Nemam vremena.“

„Preumorna sam.“

„Sada nije pravi trenutak.“

„Čim malo sredim stvari, krećem ponovo.“

Razumijem te.

To je ljudski.

I, iskreno, lakše je tako razmišljati.

Ali važno je reći jasno: 9 puta od 10 to su laži.

Laži koje govorimo same sebi kako ne bismo pogledale pravi problem u oči.

Ne zato što nikada nisu istinite.

Nego zato što ne objašnjavaju zašto stalno staješ.

Ista žena koja kaže da nema vremena, provede sate brinući se, odgađajući i osjećajući krivicu.

Ona koja kaže da je preumorna, često je umorna upravo zato što se više ne kreće.

A ona koja kaže „kad mi bude bolje“, ostaje zaglavljena na istom mjestu.

-Problem u većini slučajeva nije tijelo.

-Nije godine.

-Nije čak ni nedostatak volje.

Problem je što nikada nije zaista bio jasan značaj kretanja u tvom životu.

Ne kao „treninga“, nego kao brige o sebi, energije, emocionalne stabilnosti, vremena samo za tebe.

Kada to ne dođe na površinu, događa se nešto bolno:

kreneš… pa staneš.

Ponovo počneš… pa odustaneš.

I svaki put se osjećaš malo više obeshrabreno.

A moglo je biti drugačije.

Ona „razmislit ću“ mogla su postati kontinuitet.

Te pauze nisu morale prerasti u odustajanje.

Istina je da fizička aktivnost ne funkcioniše slučajno.

Funkcioniše kada je shvatiš, kada te neko vodi i prilagodi je tebi.

Kada neko pomogne da razumiješ zašto je važna za tvoje tijelo i tvoju glavu, a ne samo šta trebaš raditi.

Dobra vijest?

-To se može naučiti.

-Tijelo reaguje.

-Glava se smiruje.

-Dobrobit ponovo postaje nešto konkretno, a ne daleki cilj.

Ali potrebna je jedna ključna stvar:

biti spremna da pogledaš problem onakav kakav zaista jeste, bez skrivanja iza starih izgovora.

Ako osjećaš da je došlo vrijeme da prestaneš stalno kretati ispočetka,

javi nam se.

Piši nam.

Zakaži razgovor.

I krenimo zajedno graditi put koji ima smisla za tebe, tvoje zdravlje i blagostanje.