Danas sam se slučajno našla na plaži, pored jedne gospođe koja je imala potrebu da priča tačnije, da se žali. 

Šta radiš, upita me. Ja kažem imam teretanu samo za žene, trenerica sam... Pomažem ženama da se osjećaju bolje kroz pokret, pomažem im da naprave prvi korak kako bi prevazišle svoje tegobe itd. itd.

„Kako lijepo, prelijepo“, reče mi ona. 

Ali ja ne mogu u teretanu  i odmah mi počne nabrajati beskonačno mnogo razloga zbog kojih, po njenom mišljenju, ona ne može dolaziti. 

U stvarnosti to su samo izgovori.

Prvi i najglasniji je bio „vrijeme“. 

E sad, ja mogu imati svoje mišljenje o tome, ali ne mogu odlučiti da li ta osoba stvarno ima vremena ili ne.

Ali ono što me je zaista ostavilo zbunjenom jeste što se cijelo vrijeme žalila: 

– kako nema vremena za sebe

– kako se osjeća iscrpljeno svake večeri 

– kako je bole leđa čim ustane ujutro 

– kako više ne može da se penje uz stepenice.

Ukratko ponavljala je sve svoje tegobe, ponavljala mi je da bi joj kretanje dobro došlo… ali „nema vremena“.

I sada kažem, makar zvučala kao pokvarena ploča: 

Znači li to da su sve one žene koje uspiju da odvoje malo vremena za sebe i vježbanje, koje su u boljoj formi i funkcionalnije u svakodnevnom životu neke neradnice koje nemaju šta drugo da rade osim da vise po teretanama? 

Ili su možda Wonder Woman? 

Ne. 

Nisu ni jedno ni drugo.

To su žene koje su odlučile da žele biti u formi i zdravije.

Koje su odlučile da će naći način i vrijeme da to i postignu.

Ako ti nije dobro ovako kako jeste, a ne činiš ništa da to promijeniš  onda barem imaj pristojnosti da se ne žališ.

Napravi svoj prvi korak. 

I odvoji vrijeme koje zaslužuješ. Zato što zaslužuješ 100%.