Dugo vremena su nas učili da promjena zavisi od volje.

Od motivacije.
Od nade da će „ovaj put biti drugačije“.

Ali istina je drugačija.

Žene ne prestaju da se kreću zato što ne žele.
Prestaju jer se ne osjećaju viđeno.
Ne osjećaju se shvaćeno.
Ne osjećaju se praćeno.

Svaka žena može trenirati na mnogo različitih mjesta.
Iste vježbe.
Iste sprave.
Isti treninzi.

Ali to nije ono što pravi razliku.

Razlika je kako se osjećaš kada uđeš.
Da li se osjećaš dobrodošlo.
Da li osjećaš da te neko zaista sluša.
Da li osjećaš da je ono što radiš prilagođeno tebi, tvom tijelu, tvojoj priči.

Kretanje djeluje kada se ne osjećaš osuđeno.
Kada ne moraš ništa dokazivati.
Kada ne moraš „držati tempo“.
Kada se ne moraš ti prilagođavati… nego se put prilagođava tebi.

Briga o tijelu nije pitanje sposobnosti.
Nije pitanje discipline „po svaku cijenu“.
Nije pitanje da radiš više.

To je pitanje sigurnosti.

Da znaš da te neko razumije.
Da znaš da neko zna kroz šta prolaziš.
Da znaš da svaki korak ima smisao.

Kada se to desi, tijelo odgovara.
Um se smiruje.
Kretanje prestaje biti dodatni napor i postaje tvoj prostor.

Mnoge žene dolaze govoreći:
„Samo bih se malo kretala.“

Ali ispod te rečenice često se krije mnogo više:

– potreba da se ponovo pronađeš
– želja da se ponovo osjećaš snažno
– potreba da se osjećaš bolje, bez krajnosti
– želja da budeš vođena, a ne gurana

Ne treba se nadati da će „ovaj put uspjeti“.

Treba ti put koji će učiniti da se osjećaš shvaćeno – svaki put.

I upravo o tome govorimo svaki dan:

o kretanju s poštovanjem
o slušanju
o stvarnoj dobrobiti
o kontinuitetu koji je moguć

Jer kada se osjećaš shvaćeno, ne odustaješ.
Ne zato što moraš.
Nego zato što želiš.

I to mijenja sve.