1. Možeš li nam se ukratko predstaviti i reći kako izgleda tvoja svakodnevnica?

Imam 52 godine, udata sam i imam dvoje divne djece uz čiju veliku podršku se trudim da vodim aktivan i kvalitetan život, uprkos zdravstvenim izazovima.

Moja svakodnevnica je kombinacija poslovnih obaveza i kućnih poslova, kao i kod većine žena, a koji na kraju dana uzimaju svoj danak u obliku umora, neraspoloženja, nesanice i svakodnevnog razmišljanja da li će se ovaj “raspored” ikad dovesti u red.

2. Sa kojim si se zdravstvenim ili fizičkim izazovima suočavala prije nego što si počela trenirati?

Iza sebe imam operaciju tumora na glavi, nakon čega su ostale određene posljedice  problemi s ravnotežom i pareza desne strane tijela.

Zbog toga sam dugo imala strah od kretanja, a kamoli treninga.

3. Kako su ti ti problemi uticali na tvoje kretanje i svakodnevni život?

Osjećala sam strah i nesigurnost pri hodanju, često bivala bolesna, brže umarala, izbjegavala neke aktivnosti baš iz straha, koji je i predstavljao najveću kočnicu, a što je uveliko uticalo i na moje samopouzdanje.

4. Šta ti je bilo najteže ili šta te je najviše kočilo da počneš sa treningom?

Pored straha kojeg sam već pomenula, tu je ono vječno pitanje: da li ću moći, da li je sigurno za mene i hoću li naići na razumijevanje.

Također, bilo mi je važno da nađem mjesto gdje će moj zdravstveni problem biti shvaćen ozbiljno.

5. Da li si ranije pokušavala trenirati negdje drugo i šta ti je nedostajalo?

Jesam, ali mi nisu odgovarali ni pristup ni programi.

Vježbe nisu bile prilagođene mom stanju i često sam imala osjećaj da ne pripadam tu.

6. Šta te je navelo da počneš trenirati upravo kod nas?

Privukao me individualan pristup i osjećaj da ovdje razumiju različite potrebe klijenata.

Imala sam povjerenje da će trening biti prilagođen meni, a ne obrnuto.

7. Kako je izgledao tvoj početak treninga? Da li si imala strah ili nesigurnost?

Početak je bio pun nesigurnosti, ali postepeno, uz podršku trenera i individualan pristup, korak po korak sam počela vjerovati svom tijelu.

8. Koliko ti znači to što su treninzi prilagođeni tvom stanju i mogućnostima?

Puno mi znači i upravo je to ono zbog čega mogu trenirati bez straha, jer znam da radim ono što je dobro za moje tijelo.

9. Koje promjene si primijetila od kada redovno treniraš?

Primijetila sam poboljšanje ravnoteže, veću stabilnost pri kretanju i više energije.

Također, osjećam se sigurnije u svom tijelu i manje me ograničavaju svakodnevne aktivnosti.

10. Kako se danas osjećaš u svom tijelu u odnosu na prije?

Danas se osjećam stabilnije, jače i sigurnije.

Imam više energije i više hrabrosti za svakodnevni život. Za mene je razlika velika i fizički i psihički.

11. Koliko su ti značili podrška trenera i atmosfera u klubu?

Izuzetno puno.

Podrška i razumijevanje su ključni  bez toga vjerovatno ne bih ni ostala u kontinuitetu. Ovdje sam to konačno dobila.

12. Šta ti danas znači dolazak na trening fizički i psihički?

Trening mi je postao dio rutine koji mi donosi snagu, ali i psihički mir.

To je vrijeme koje posvećujem samo sebi i svom zdravlju.

13. Šta bi poručila ženama koje imaju slične izazove i misle da ne mogu trenirati?

Trening za mene više nije samo fizička aktivnost  to je moj način da se ponovo pronađem, da vratim povjerenje u svoje tijelo i da svaki dan dokazujem sebi da mogu više nego što sam mislila.

Bilo je dana straha, nesigurnosti i sumnje, ali svaki dolazak na trening bio je mali korak ka jačoj, stabilnijoj i hrabrijoj verziji mene.

Zato, ako mislite da ne možete  zastanite i razmislite još jednom. Možda ne možete isto kao prije, ali možete na svoj način. A to je sasvim dovoljno da počnete.

Pravo mjesto i pravi ljudi ne mijenjaju samo vaše tijelo  mijenjaju način na koji vidite sebe.

Niste same i možete više nego što mislite.