Postoje datumi koji ne pripadaju samo jednom narodu, već cijelom čovječanstvu. Jedan od njih je 11. juli – dan kada se sjećamo genocida u Srebrenici i odajemo počast hiljadama nevino ubijenih. To nije samo dan tuge, već i dan istine, odgovornosti i opomene da se zločin takvih razmjera više nikada i nigdje ne ponovi.
Iako su prošle više od tri decenije od genocida, još uvijek postoje oni koji ga negiraju ili biraju šutnju. Svako poricanje, umanjivanje ili relativizacija činjenica predstavlja novu nepravdu prema žrtvama i njihovim porodicama. Istina nije nešto o čemu se pregovara – ona je potvrđena dokazima, svjedočenjima i presudama međunarodnih sudova.
Rezolucijom koju je Opća skupština Ujedinjenih naroda usvojila 23. maja 2024. godine, 11. juli proglašen je Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici. U 2026. godini ta odluka ima još veću težinu jer nas podsjeća da sjećanje ne smije izblijedjeti, bez obzira na protok vremena.
U julu 1995. godine ubijene su najmanje 8.372 osobe. Hiljade ljudi su protjerane, porodice razdvojene, a čitave generacije ostale bez svojih najmilijih. Iza svake brojke nalazi se jedan život koji je nasilno prekinut, jedno ime koje zaslužuje da bude zapamćeno i jedna porodica koja i danas nosi teret nezamislivog gubitka.
Kada čitamo svjedočanstva preživjelih ili slušamo njihove priče, teško je ostati ravnodušan. Riječi često nisu dovoljne da opišu bol koju osjećaju majke koje su izgubile sinove, supruge koje su ostale bez svojih muževa ili djeca koja su odrasla bez očeva. Ostaju tišina, suze i osjećaj da nijedna kazna ne može vratiti ono što je izgubljeno.
Posebno boli činjenica da je međunarodna zajednica znala šta se događa. Ljudi koji su vjerovali da će pronaći zaštitu ostavljeni su bez nje u trenutku kada im je bila najpotrebnija. Ta šutnja i nečinjenje ostali su trajna opomena koliko ravnodušnost može imati strašne posljedice.
Ni danas ne nedostaje onih koji tvrde da se genocid nije dogodio ili pokušavaju umanjiti njegov značaj. Još uvijek postoje države koje su bile protiv ili su ostale suzdržane kada se glasalo o Rezoluciji Ujedinjenih naroda. Takvi postupci ne mogu promijeniti historijske činjenice, ali mogu produbiti bol onih koji već decenijama žive s gubitkom svojih najmilijih.
Ne mogu prihvatiti da postoje ljudi koji svjesno okreću glavu od istine ili smatraju da je Srebrenica bila samo lokalna tragedija koja se njih ne tiče. Genocid u Srebrenici nije tragedija jednog grada niti jednog naroda. To je poraz čovječanstva i dokaz koliko daleko može otići mržnja kada joj se ne suprotstavimo na vrijeme.
Hiljade ljudi ubijene su zato što su bili Bošnjaci muslimani. Njihov identitet bio je razlog zbog kojeg su postali mete. Upravo zato je važno govoriti istinu i jasno imenovati ono što se dogodilo. Negiranje zločina ne vrijeđa samo uspomenu na ubijene već i dostojanstvo svih koji su preživjeli.
Srebrenica je danas mnogo više od geografskog mjesta. Ona je simbol boli, ali i simbol borbe za istinu, pravdu i dostojanstvo. Ona nas podsjeća da šutnja pred zločinom nikada nije neutralnost i da ravnodušnost može biti jednako opasna kao i mržnja.
Ne smijemo dozvoliti da historija bude iskrivljena ili da nove generacije odrastaju bez saznanja o onome što se dogodilo. Zaborav je najveći saveznik negiranja, a negiranje otvara prostor da se slični zločini ponove.
Zato se 11. jula ne prisjećamo samo prošlosti. Tog dana obnavljamo obećanje da ćemo čuvati istinu, poštovati žrtve i suprotstaviti se svakom pokušaju opravdavanja ili umanjivanja genocida. To dugujemo onima koji više nisu među nama, ali i onima koji dolaze poslije nas.
Ni vrijeme, ni politika, ni pokušaji negiranja ne mogu izbrisati ono što se dogodilo u Srebrenici. Istina ostaje, a s njom i odgovornost da je prenosimo dalje.
Neka 11. juli bude dan tišine, poštovanja i sjećanja. Dan kada ćemo se pokloniti nevinim žrtvama i još jednom poručiti da se genocid u Srebrenici nikada neće zaboraviti.
Jer samo narod koji čuva istinu i njeguje sjećanje može graditi budućnost u kojoj se ovakvo zlo više nikada neće ponoviti.
Srebrenica,zauvijek u našim mislima, našim srcima i našoj savjesti.